Архиве категорија: Разно

Школски часопис

Први број часописа ОШ „Братство-јединство“ Бездан – „Другарска реч“ („Baráti szó“), објављен је пред обележавање Дана школе, 25. маја 2022. године.

У изради часописа безданских основаца учествовао је тим наставника, који су чинили редакцију задужену за креирање садржаја и изгледа часописа. На челу тима била је наставница српског језика Бранкица Стојковић, за техничка и визуелна решења био је задужен учитељ Роланд Вучинић, за подршку у прикупљању материјала учитељица Наталија Кедвеш, а за део на мађарском језику учитељица Илона Канижаи. Наравно, важан део ширег тима били су и остали наставници и ученици који су сарађивали с редакцијом и својим радовима обогатили садржај часописа.

Идеја је била да у часопису буду приказани сви важни догађаји, свечаности, активности ученика и наставника, успеси на такмичењима, ликовни и литерарни радови, као и примери добре праксе у наставном процесу у нашој школи у периоду од прошлогодишњег до овогодишњег Дана школе.

Колико смо испунили очекивања и остварили оно што смо замислили, процените сами, тако што ћете прелистати електронску верзију нашег листа. За преузимање првог броја часописа, кликните на везу испод:

Испирање мозга

Још један викенд-семинар је иза мене. Напорна два дана пресипања из шупљег у празно. Предавачи еминентни, искусни, знају градиво, обезбедили пропратну литературу,…али мени ипак нешто није по вољи. Први дан још како-тако, добри говорници, владају материјом, чујем понешто ново и корисно, али друго поподне, последњи блок предавања, већ на измаку снаге и  стрпљења, једва сам се контролисао да не устанем и кажем: „Доста више испирања мозга.“

Шта ми је засметало? Неколико ствари.

Прво, шта ће ми предавање о ономе што сам слушао током студија. Да ли после завршетка студирања, десетина сати стручног усавршавања на сличне теме и 22 године стажа у просвети, треба неко да ми прича о томе како се учи? Нисам због тога на семинару. Желим да чујем, научим нешто ново, конкретно, оно што ће ми помоћи у раду.

Друго, иритира ме прича о савршеној деци из литературе, из америчких и разноразних европских и азијских истраживања, упоређивања са финском, норвешком, кинеском децом, кад је то далеко од реалности која ме чека у мојој учионици. Ни наша деца, ни њихови родитељи нису Финци, нити су наши стандард и култура фински. Зар не постоји ни једно домаће истраживање, нешто што нам је блиско? Слушам како треба нешто радити, а у пракси су нам везане руке. Причају о белешкама у књизи док се учи, а ми поделили бесплатне уџбенике које деца могу само гледати, јер ако се, не дај Боже, нешто напише на маргинама, родитељи ће из социјалне помоћи платити ту књигу.

Треће, а можда је то и прво, а то сам рекао и на семинару, смета ми што су наставници одговорни и једини криви за све што се тиче (не)успеха ученика. Као да су родитељи друга галаксија. Увели смо их у управљање школом преко Школског одбора, у одлучивање преко Савета родитеља, а постоји ли игде једна реченица о њиховој одговорности за ученички нерад, недисциплину и неуспех. Чули смо од предавача да се родитељи буне што морају да уче са својом децом, да им објашњавају и раде домаће задатке, а то је посао наставника. И јесте, то је посао наставника, али да ли се ту, у учионици, завршава цео процес учења. Дете није научило на часу, и наставник је крив. Као кад бисмо рекли да је лекар крив што смо болесни. Били смо у ординацији 15 минута, добили рецепте, стигли кући, и још увек смо болесни. А ако говоримо о болесном детету, има ли родитељ одговорност да му купи лекове, да води рачуна да се ти лекови попију на време, да се измери температура, скува чај, одведе дете на контролу… Имам утисак да наш школски систем не прихвата чињеницу да има ученика који нису заинтересовани за школу и учење, да има родитеља који не воде рачуна о детету, и сва кривица за неуспех се сваљује на наставника. Речено нам је да је битно да је наша савест мирна јер смо дали све од себе. Да, мирна ми је савест, али док сам чинио све како би ми била мирна савест, уништени су ми живци. Живце су ми искидали ученици које ништа не занима, који су неваспитани и агресивни једни према другима, родитељи који су све препустили школи, и систем који ме затрпава папирологијом, који зна само да ме контролише и кињи, уместо да саветује и помаже.

Сад ће неки рећи, зашто сам ишао на семинар ако ми није користан. Знамо сви како се бирају семинари, с којом мотивацијом и разлозима им приступамо. Ако имамо среће да школа обезбеди паре за усавршавање, најчешће неки јефтинији семинар за што већи број запослених, који носи већи број сати/бодова, онда не можемо још и да бирамо шта се нама свиђа или шта нам је потребно/корисно. То су углавном уопштене теме које могу слушати сви, од учитеља, преко наставника, до стручних сарадника. А кад је нешто тако уопштено, ретко се добију одговори на наша конкретна питања, питања која имају везе са стварним школским животом. Нису ми потребна теоријска мудровања. Нисам задовољан семинаром јер нисам добио конкретне одговоре. Поставио сам дијагнозу, знам где, у коме и чему се крију разлози неуспеха; дајте ми савет, шта бисте ви, предавачи, конкретно урадили да се суочите с мојим проблемом. Ах, да, ви нисте из наставе! Као ни они што састављају планове и програме. Онда ништа, радићу као и до сада, с памећу добијеном на семинарима или без тога. А ускоро ће и униформе, решење је близу!

Nasilje (nad učenikom) u školi

Ovaj naslov se sve češće može pročitati u dnevnim novinama. Tako sam i ja, u pauzi osmišljavanja i pisanja polugodišnjih zaključnih opisnih ocena, naišao na najnoviji članak („Kurir“), čiji deo prenosim.

Nasilje nad učenikom u školi „Goce Delčev“ u Jabuci

„IŽIVLJAVANJE: Učiteljica me uhvatila za grkljan i rekla zadaviću te!

Ona ga je pozvala u hodnik, uhvatila za okovratnik i bacila na zid, a onda mu pritisnula grkljan. Tek kad je videla da se guši, pustila ga je, priča Slobodan Stefanovski, otac đaka.

Učiteljica iz škole „Goce Delčev“ u Jabuci kraj Pančeva napala je devetogodišnjeg đaka i davila ga, tvrdi otac tog učenika Slobodan Stefanovski.

– Prošlog petka moj sin se s drugovima grudvao na velikom odmoru. Učiteljica S. P. M.* tad ga je pozvala i uvela u hodnik, zatim ga uhvatila za okovratnik, gurnula i bacila na zid. Udario je glavom o zid, a ona je tad počela da ga davi i pritiska mu grkljan. Tek kad je videla da krklja i guši se, pustila ga je – kaže Slobodan.
On dodaje da je protiv učiteljice podneo krivičnu prijavu. (…)“

To me podsetilo da sam nedavno  pročitao sličan članak, pa sam ga potražio.

„SKANDAL U NIŠU: Nastavnik šamara učenike, tuče ih štapom, vređa…

Besan je uleteo u učionicu vičući: „Majmuni, stoke, svinje“, a onda je počeo da nas udara rukom i štapom, kaže Petar.

JELAŠNICA – Neviđeno ponašanje.
S. M.*, nastavnik opštetehničkog obrazovanja u OŠ „Đura Jakšić“ u Jelašnici kod Niša, šamarao je i tukao štapom učenike šestog razreda, tvrdi Slaviša Nikolić, otac jednog od tih dečaka.

Incident se, kaže Nikolić, dogodio 10. oktobra.
– Grupa đaka se pokoškala i kad je saznao za to, Milojković je uleteo u učionicu, lupio šamar jednom dečaku pitajući ga zašto bije devojčicu, a onda je nastavio da udara redom ne pitajući ko je kriv. Tako je i moj sin Petar zaradio šamar – ističe Nikolić.

(…)

Saša Nikolić tvrdi da se nastavno osoblje sveti đacima jer su ispričali šta im je S.M. radio.

– Otkako su deca prijavila zlostavljanje, pljušte jedinice jer su nastavnici kivni na njih što su progovorili o maltretiranju – ističe Nikolić.“

*Napomena: imena i prezimena kolega sam zamenio inicijalima.

Ako pogledamo još neke teme o kojima se pisalo u poslednje vreme…

Muče profesore, skidaju se goli i uništavaju školu: Šokantno ponašanje đaka u Čačku

Osnovci bubaju i dobijaju petice, a iz škole izlaze NEPISMENI

Zabrinjavajuće: U Srbiji visok procenat funkcionalno nepismenih đaka

Prosvetni radnici najavili štrajk 10. decembra

…jasno je da o prosveti nema ni jedne lepe reči u medijima (o maloj maturi da i ne pričam).

 Iz navedenog bi se moglo zaključiti da naše škole sve više liče na Divlji Zapad, gde se ne zna da li više tuku učenici nastavnike ili nastavnici decu. Naravno, između dve runde borilačkih veština, niko i ne stigne da se bavi obrazovanjem (i vaspitanjem), pa ne treba da čudi što su nam deca funkcionalno nepismena i slaba na PISA testovima. (Ako neko nije prepoznao, ovo je ironija.)

Ne želim da branim kolege koje su optužene za primenu sile nad učenicima, ali ne želim ni automatski da prihvatim njihovu krivicu i poverujem u svaku reč novinara ili učenika i roditelja. Svako treba da snosi posledice za svoje postupke, ali trebalo bi ispitati šta je dovelo do takvog ponašanja. Ništa se ne dešava bez valjanog razloga i više slojeva zataškanih, tolerisanih dešavanja u prošlosti.

Da se opet vratim na temu koju sam pomenuo u nekom prethodnom članku, kada sam spominjao prava i obaveze nastavnika, s jedne, i učenika i roditelja, s druge strane. Nedavno sam imao priliku da vidim, na primeru jedne koleginice, kako je lako da roditelj okleveta nastavnika, da pošalje prosvetnog inspektora u školu, ponaša se silno i bahato. Dovoljno je da roditelj kaže da će ići „čak do Novog Sada“, pa da zaposlenima u Školskoj upravi i Prosvetnoj inspekciji zadrhte kolena. Stiče se utisak da reč (i delo) nastavnika mnogo manje znače, nego reč roditelja (čak iako, zbog nekih ranijih postupaka, svi u školi i selu-gradu znaju s kakvim roditeljima imaju posla).

Nešto razmišljam, da li bismo i mi mogli poslati neku inspekciju na vrata roditelja kada primetimo da ne vode dovoljno računa o svom detetu. Kada učenici učestalo nemaju domaće zadatke i pribor za rad, kada im roditelji ne spakuju užinu, ili ih pošalju u školu neadekvatno obučene, kada kasne na časove ili ne dođu dva dana u školu zbog slave (jer roditelji nisu mogli da se probude)… Šta preduzeti, osim onog što predviđa Pravilnik o ocenjivanju vladanja, kada imate posla s detetom koje, u prvom razredu, redovno pokazuje drugovima srednji prst, skida gaće, psuje, tuče se, govori vam da ste ludi i histeriše jer puno pišete na tablu; a na sve to roditelj kaže da je kod kuće dobar?! Gledajući opis opisne ocene iz vladanja, takvo dete pokazuje nezadovoljavajuće vladanje, ali dok ne izreknete neku vaspitnu meru (npr. nakon usmene opomene i perioda za popravljanje ponašanja, ukor odeljenjskog starešine) ne možete smanjiti ocenu iz vladanja. Čak i nakon ukora, to dete će imati vrlo dobro vladanje, što je daleko od realnog.

Raspisao sam se, a čeka me pisanje opisnih ocena (što je jedna posebna tema za priču), tako da tu završavam moja razmišljanja na ovu temu.

Što bi Lane Gutović rekao: „Ne znam zašto sam vam ovo ispričao, ali ne može da škodi.“

Ко нас штити? или Докле са понижавањем?

Последњих година смо већ навикли, па чак и огуглали, на нове административне намете нашег ресорног министарства, па све прихватамо без негодовања (барем не јавног).

Тешко, али навикавамо се и на све већа права родитеља и ученика. Наше обавезе се повећају, а права смањују; док за децу и родитеље важи супротно: имају све већа права, а обавезе, ускоро, неће ни имати. Битно је да се статистички подаци о стању образованости (функционалне писмености) нације поправљају.

Недавно се, у мојој школи, десио случај о којем још увек причамо. Почело је веома банално: ученик није дошао један дан (понедељак) у школу. Следећег дана је, на часу, пред својим друговима, рекао да је са мамом био пазарити патике и јакну. Пошто мајка није најавила изостанак, па самим тим учитељица није одобрила дан за шопинг, ученик је добио пет неоправданих часова. Поподне, мајка зове учитељицу на мобилни телефон и каже да су били код лекара, али нема лекарско уверење којим би оправдала изостанак. Учитељица остаје при томе да су то неоправдани часови. Наредног дана, мајка одлази код директора школе како би оправдала часове, али добија негативан одговор. На родитељском састанку, исте седмице, прави сцену – плаче, виче, псује; наводи други (или већ трећи) разлог изостанка. Учитељица остаје упорна у својој одлуци. Мајка одлази у Школску управу да се жали на одлуку учитељице и директора, те наводи да јој се крше грађанска права. Стиже телефонски позив из Школске управе у којем се даје изричит налог директору да се часови оправдају. Нови разлог: породица се ускоро сели у Немачку, па не би било добро да у књижици има неоправдане изостанке. Учитељица оправдава изостанке. Крај приче. Или није?

Мама долази у школу да провери да ли су часови оправдани и ликује пред учитељицом и директором.

Да ли треба ту да завршимо причу?

Pisane pripreme nastavnika

Iz godine u godinu slušamo priče o potrebi modernizacije škole i nastave, gledamo primere skandinavskih zemalja, a onda se vraćamo našoj dragoj tabli i kredama, odnosno rukom pisanim (eventualno odštampanim) pripremama.

Oni retki nastavnici, koji se odvaže da pripreme rade u elektronskoj formi, čuvaju ih i nose sa sobom na računaru ili usb memoriji, najčešće „dobiju po ušima“ prilikom posete školskih nadzornika/savetnika, jer nemaju odštampane pripreme.

Pripreme bi, pre svega, trebalo da služe nastavniku za što bolju realizaciju časova, a ne za zadovoljavanje ukusa gostiju, koji jednom-dva puta godišnje, po jedan ili dva časa, procenjuju sveukupan rad nastavnika. Nije problem odštampati pripreme za čas(ove) kojima prisustvuje prosvetni savetnik, ali štampati čitave tomove priprema nije racionalno.

Ako je forma i sadržaj pripreme u skladu sa propisima kojima se rukovode savetnici, zašto je neophodno da pripreme budu odštampane? Zašto elektronske pripreme nemaju ravnopravan status sa štampanim (pisanim) pripremama? Tim pre, što elektronske pripreme mogu da sadrže mnoge priloge, koje „papirna“ priprema ne može ni da „zamisli“. Audio ili video zapisi, PowerPoint prezentacije, aktivni linkovi ka internet stranicama, elektronski udžbenici – sve su to sadržaji kojima možemo obogatiti elektronsku pripremu, a ne možemo ih prezentovati u štampanoj formi. Nastavnici više ne moraju u svojim torbama da vuku kilograme priprema i udžbenika, a o uštedi papira i troškova štampanja da i ne govorimo.

Besplatni udžbenici

 

Dobra ideja obezbeđivanja besplatnih udžbenika za učenike nižih razreda osnovne škole u praksi je pokazala neke nedostatke i donela brige učiteljima i roditeljima.

Pre četiri godine sve je bilo idealno, kako za roditelje, tako i za učitelje. Učitelji su birali komplete udžbenika koje žele da koriste, a roditelji nisu imali troškove kupovine knjiga za prvi razred.

Već sledeće godine se ispostavilo da jednom odabrani udžbenici ostaju „za sva vremena“. Odnosno, ono što je odabrao učitelj prve „besplatne generacije“, moraju da koriste i svi „naslednici“.

Osim toga, ne uzima se u obzir da su se u ove četiri godine mogli pojaviti neki novi, bolji, kvalitetniji udžbenici. Učitelji su onemogućeni da, poučeni iskustvom, zamene neki od korišćenih kompleta.

Oni koji su osmislili koncept besplatnih udžbenika nisu imali u vidu da u prvom razredu neki učitelji u obradi početnog čitanja i pisanja koriste Bukvar (monografski postupak), a drugi Početnicu (kompleksni postupak). Tako se, u praksi, uz Početnicu besplatno dobija i Čitanka sa Vežbankom, što je potpuno bespotrebno, jer Početnica sadrži sve što je neophodno za časove srpskog jezika u prvom razredu. Čitanka i Vežbanka ostaju netaknuti. U jednom odeljenju (sa prosečno 25 učenika) to je bacanje nekih 30.000 dinara. A, u koliko odeljenja je takav slučaj gledajući celu Srbiju?! S druge strane, učitelj koji radi po monografskom postupku obrade slova (Bukvar), automatski dobija besplatno Početnicu i Vežbanku, a nasleđuje Čitanku od prethodne generacije. Početnica ostaje netaknuta, što je novih tridesetak hiljada bačenih dinara po jednom odeljenju. Učenici dobijaju korišćenu Čitanku, a roditelji moraju da kupe Bukvar svom prvaku.

Pre četiri godine udžbenici likovne i muzičke kulture su bili radnog karaktera, što je bilo veoma dobro rešenje. Sistem besplatnih udžbenika je, u međuvremenu, naterao izdavačke kuće da te udžbenike „rastave“ i naprave jedan neradni (onaj koji se predaje sledećoj generaciji) i jedan radni udžbenik (učenici dobijaju novi, besplatno). Ali, ove godine (kao i prethodnih) prvaci su dobili primerke udžbenika likovne i muzičke kulture koje su koristile prethodne (četiri) generacije prvaka. Udžbenici su iskorišteni (iscrtani i izlepljeni, jer su bili radnog karaktera). Učiteljima i roditeljima ostaju tri mogućnosti – da koriste ove istrošene udžbenike, da ih uopšte ne koriste, ili da kupe nove (iz svog džepa).

Problem se javlja i u ostalim predmetima (matematika i svet oko nas), kada se broj učenika jedne i druge generacije razlikuje. Na primer, ako je u prvoj generaciji 19 učenika, a u sledećoj 27, učenici nasleđuju 19 korišćenih udžbenika neradnog karaktera, a dobijaju 8 potpuno novih. Kojim učenicima treba da učitelj da korišćene, a kojima nove udžbenike?